Ranko Blazina, umjetnik koji probija sve veličinske granice (Intervju)

17.02.2011.

Dobio sam priliku razgovarati s čovjekom koji vas je već zasigurno više puta inspirirao (a ako još nije, znam da hoće). Ranko Blazina umjetnik je kojem se klanjaju ljudi iz svih krajeva svijeta (da, čak i iz zemlje PSD tutoriala). Želite li saznati zašto, pročitajte sljedećih nekoliko redaka.

Zamolio bih te da se predstaviš u par kratkih crta. Tko je Ranko Blazina, osim što je kreativac, umjetnik i (po mom osobnom mišljenju, iako ne dvojim da to mišljenje dijele i mnogi drugi) vizualni genijalac?

Lol. Smion, mršav, humorističan član ljudske zajednice, spreman na nove pothvate, ogorčen kapitalističkim sustavom.

Radim i živim u Samoboru, trenutno na raskrižju životnog (poslovnog, a možda i privatnog) puta. Trenutno radno mjesto je mješavina spremačice, tajnice (zgodne plavuše, vitke, dekoltirane), direktora, dizajnera, copywrightera i komercijaliste.

Slobodno vrijeme posvećujem ni sam ne znam čemu, jer me svako malo pukne neka aktivnost koja traje par dana pa prestane. Jedino što uvijek ostane je Adobe paket.

U potpunoj klišej maniri, dužan sam te izvijestiti da su tvoji radovi toliko čudastični, zadivljujući i nevjerojatni, da je svaki pokušaj da ih se svrsta u neku kategoriju, šablonu, stil ili žanr osuđen na propast. Otkud izvlačiš te inspirativne niti i koliko je trnovit put od ideje do gotovog, realiziranog rada?

Najčešće iz snova. Vrlo rijetko sanjam „normalne stvari“. To je i bug i prednost. Iliti kako bi rekli današnji znalci: „Its not a bug, it’s a feature.“ Naravno, inspiracija dolazi i iz dnevnih stvari. Iz tmurnog vremena, prirode, okoline, mojih bližnjih, prijatelja dizajnera, iz inozemstva, no dosta često i iz djetinjstva. U meni čuči malo dijete kojeg se tu i tamo sjetim, pa zato neki radovi izgledaju kao iz dječje slikovnice.

Volim u radovima očarati atmosferu. Čak ni objekt koji nosi sam rad neki put ne predstavlja ono što sam htio. Bitno mi je da kad ga na kraju pogledam, da me na nešto podsjeti, da me možda prođu trnci, da sam sebe stavim u nj.

Ovo dugo nisam napisao. „U nj.“ :)

Fotografija je, koliko sam uspio shvatiti, vrlo bitna za neke (ili sve?) od tvojih radova. Koliko si uvučen u nju i dali postoji ikakva mogućnost da te ona otme? Ili je fotografija samo jedan od djelića u gigantskoj slagalici tvoje umjetnosti?

Danas je fotografija postala nešto bez čega se ne može. Ne možete više vidjeti oglas, plakat, kampanju ili bilo što a da nema barem djelića fotografije, makar neke teksture drveta ili nečeg sličnog. Devedesetih, kada sam počinjao sa ovom strukom, nije bila toliko izražena. Sve što se „stvaralo“ bilo je stvoreno digitalno, najčešće nekim 3D alatom. Danas, s druge strane, imate fotografije koje su dovedene do savršenstva i više ne možete razlučiti što je stvarno, a što ne.

Digitalno doba je obuhvatilo i fotografiju. Sve greške se poslije dorade, sve mane nestaju digitalno. Osobno sam u fotografiji od doba razvijanja u tamnoj komori sa c/b filmovima i na neki način mi to nedostaje.

Moji radovi počinju također sa nekim „plate-om“ koji je fotografija. Naravno, poslije kad je rad gotov ne prepoznajete ni djelić fotografije, ali ona je bila tu zbog možda nekih drugih stvari (perspektive, color balance-a…).

Tvoje najomiljenije djelo (bilo tvoje ili netvoje) je? Neka bude rečeno da ja obožavam tvog puža (Snail); utjelovljuje je vile i prirode i svijeta i postojanosti i prolaznosti i ljubavi – doista nadrealno.

Najomiljenije? Ne znam. Imam manu da čim napravim nešto novije sve drugo mi više nije dobro. Nikad zadovoljan.

Snail je napravljen čudnim putem. No uvijek me slična tema proganja, da su ljudi mali. Glupo zvuči, da. Ali možete shvatiti da ima dosta radova gdje su uključene velike životinje, a ljudi mali… Nekako smatram da smo (iako nas ima skoro 7 milijardi) još uvijek mali za neke stvari.

Radiš u svom dizajn studiju Snooze, ako se ne varam. Uspijevaš li se kreativno izraziti kroz komercijalni rad (ilitiga rad za koji bivaš plaćen) i dali je to dostatno? Ili umjetnik u tebi uvijek traži više?

Uvijek to vječno pitanje. Ne uspijevam. Nitko ne uspijeva. No ne bunim se. Postoji granica do koje treba slušati tržište, klijenta i sebe samog.

Spoj tih triju stvari daje izvrsne rezultate. Pod pretpostavkom da klijent ne traži narančasti Comic Sans na žutoj podlozi.

Ja sam tu da svojim iskustvom i radom pomognem klijentu. Na njima je da mi vjeruju.

Život u ovoj našoj predivnoj vukojebini zacijelo nije idealan za jednog umjetnika. Misliš li da bi ti bilo teže vani? Teže u gravitacijskom smislu (odgovor može biti i nefizičke naravi).

Hehe, upravo pregovaram za rad vani. Mislim da je tu kod nas teško. Ljudi su u jednu ruku neobrazovani i teško im je uopće shvatiti naš posao. Ali glavno da uvijek kupe čips koji je crvene boje. A ne pitaju se zašto su baš taj kupili.

Imali smo ideju organizirati edukacijske seminare za obrtnike, poduzeća, poduzetnike. Da im pojasnimo svrhu i čitav proces dizajna, a time i ukažemo kakve koristi će od toga imati oni sami. No to će pričekati neko vrijeme.

Rad vani je:

• bolje plaćen
• kreativniji (više utjecaja, više ljudi, više
  novih stilova koji se rađaju svaki dan)
• bolje plaćen

No opet, teško je na početku doći do vanjskih klijenata. Možda se i to uskoro promjeni.

Isto tako, ova recesija je uzela maha i to se jako osjeti. Ljudi nemaju više ni volje ni novca za oglašavanje.

Neopisivo je zadovoljstvo (jesam li to već spomenuo?) imati te ovdje, barem na pet minuta. Neizmjerne zahvale i najpozitivnije kozmičke energije neka budu odaslane u tvom smjeru i neka ti i dalje kreativnost bude suputnik. Hvala!

Hehe, hvala na lijepim riječima. I vama želim uspjeh u daljnjem radu i samim portalom!

Ovog genijalca pronaći ćete na sljedećim internet mjestima (i nemojte slučajno da saznam kako niste kliknuli svaki od ovih linkova):
www.rankoblazina.com
www.studiosnooze.com
www.behance.net/ranez
http://twitter.com/_RaneZ_